Pijenje alkohola utkano je u našu kulturu od pamtivijeka.

Brojni životni trenuci, slatki ili gorki, obilježeni su ispijanjem manje ili veće količine alkohola. Provođenje slobodnog vremena, druženje s bliskim osobama, obilježavanje novih početaka ili slavljenje završetaka (godine, srednje škole ili uspješno završenog posla) u današnje je vrijeme gotovo nezamislivo bez alkohola.

Piju li ljudi isključivo iz zabave?

Mladi ljudi počinju piti zbog različitih razloga – primjerice zabave, lakšeg uklapanja u društvo, eksperimentiranja, dosade itd. – ali u podlozi je uvijek potraga za srećom. Psihoaktivne tvari, pa tako i alkohol, snažno (i umjetno) proizvode ugodu (euforiju), ali čine i još jednu bitnu stvar, a to je opuštanje i otklon od neugode (bolnih osjećaja i/ili negativnih misli). Mladi ljudi nisu zaštićeni od poteškoća koje donose život i svijet koji nas okružuje. Alkohol, kao „sveprisutni relaksator“, na neko ih kraće vrijeme odmiče od problema s kojima se inače susreću, pruža privremen predah i kratkotrajno olakšanje. U tim trenucima sreće ili olakšanja nije im prva pomisao da alkohol može stvoriti neki problem. „Ljudi s margine“, osobe koji boluju od oštećenja jetre ili se liječe od ovisnosti pripadaju nekim drugim svjetovima: njih se zapravo ni ne primjećuje. Ovisnost o alkoholu kao posljedica prekomjernog pijenja tada se čini tek kao daleka točka na horizontu – to je nešto što se događa nekom drugom. Nitko ne bira bolest koja se zove alkoholizam. Ona dolazi nepozvana.

Što je raniji početak pijenja, veća je opasnost od razvoja ovisnosti. Smatra se kako osobe koje počinju piti prije 15. godine života imaju četiri puta veći rizik od alkoholizma od svojih vršnjaka koji ne piju. Usto, rizici rastu ako postoje povijest alkoholizma u obitelji, okolina koja ne pruža potporu tijekom odrastanja, slabija povezanost sa školom ili lokalnom zajednicom, veća dostupnost alkohola i drugih psihoaktivnih tvari te pozitivni stavovi društva prema uporabi alkohola. Kontinuirana izloženost stresu, problemi na emocionalnom planu i traumatska iskustva tijekom života snažno utječu na učestalost i intenzitet pijenja.

Put do ovisnosti

Put do ovisnosti može biti dulji ili kraći, ovisno o osobnim karakteristikama, načinu pijenja i drugim faktorima, no takav je razvoj izvjestan za sve koji piju alkohol dovoljno često, dovoljno intenzivno i dovoljno dugo, a pritom ne prepoznaju kako se već nalaze na toj, nažalost, dobro utabanoj stazi.

U fazi prigodne ili povremene uporabe alkohola svatko ima izbor. Osoba može donijeti odluku hoće li popiti jednu do dvije čaše nekog alkoholnog pića ili će sve to odgoditi za neku drugu priliku. Kako se ovisnost razvija, taj izbor postaje sve teži.

Prema izjavi Svjetske zdravstvene organizacije ne možemo govoriti o tzv. sigurnoj razini konzumacije alkohola. Sa sigurnošću jedino možemo reći kako su rizici veći ako se pije više.

Rizično pijenje pojam je koji označuje količinu i način pijenja koji s vremenom mogu dovesti do znatnih poteškoća na planu psihofizičkog zdravlja. Tako se primjerice „prepijanje“ (engl. binge drinking), odnosno ekscesivno epizodično pijenje, smatra izrazito rizičnim za kasniji razvoj ovisnosti. Taj pojam označava pijenje pet ili više standardnih pića u jednoj prilici i čest je oblik pijenja kod adolescenata i mlađih odraslih osoba. Osim što takav način pijenja može prethoditi razvoju ovisnosti, on povećava i mogućnost nezgoda, ozljeda ili rizičnih ponašanja.

Kada alkohol postane uobičajeno sredstvo za opuštanje i ublažavanje teškoća s kojima se osoba nosi, odnosno postane uobičajeni „anestetik za emocionalnu bol“ na koji se osoba uvijek iznova oslanja, tada govorimo o problemskom pijenju. Oslanjanje na alkohol umanjuje mogućnost razvoja konstruktivnijih načina sučeljavanja sa stresom, što dodatno učvršćuje tu „toksičnu“ vezu. U tom razdoblju osoba još uvijek ima kontrolu, odnosno može prestati s pijenjem i prekinuti stvoreni obrazac, no ta faza često prolazi nezamijećeno.

Kada situacija postaje ozbiljna? Kada je potrebna stručna pomoć?

Redovitom uporabom alkoholnih pića stvara se navika te se javlja potreba za sve većom količinom alkohola kako bi se postigla ona početna ugoda ili otklon od neugode. Povećanjem količine raste i tolerancija. Tada osobe često u društvu dobiju epitet „one koja može ili onog koji može puno popiti“ ili „dobro podnosi alkohol“. Osim prema količini, uporaba s vremenom postaje i sve učestalijom, no kada govorimo o problemu prekomjernog pijenja, to ne znači da osoba mora piti svakodnevno. Neki od njih nastavljaju piti epizodično, no te su epizode u pravilu sve češće i intenzivnije. Tada se već može govoriti o fazi psihičke ovisnosti. Nakon dana ili epizode pijenja slijede dani oporavka obilježeni jakim mamurlukom te snažnom tjeskobom ili osjećajem krivnje i srama. Javlja se pojačana žudnja (jaka želja ili potreba za pićem) te se traže prilike u kojima se otvara mogućnost pijenja. Žudnja može biti toliko snažna da sve drugo u životu postaje nevažno. Kako vrijeme prolazi, neugodne emocije postaju izraženije, što dodatno utječe na potrebu da se od njih „pobjegne“ natrag u pijenje. Sve se više vremena provodi u nabavi i upotrebi alkohola ili razmišljanju o njemu. Pritom se postupno zanemaruju druge aktivnosti, hobiji i interesi te odnosi s ljudima koji „nisu dio ekipe koja zna što je dobra zabava“. Unatoč želji ili odluci da se prestane piti, uspostavljanje kontrole postaje sve manje izvjesnom. Sve to dovodi do još snažnijih osjećaja krivnje, srama i neuspjeha. Ti osjećaji ne moraju biti vidljivi, odnosno mogu biti skriveni pod maskom frustracije ili ljutnje. Ljutnja može biti usmjerena i na okolinu. Postupno se javljaju negativne posljedice na zdravstvenom i socijalnom planu. Alkohol doslovce djeluje na svaki organski sustav: ima za posljedicu oštećenja mozga i krvožilnog sustava, a uzrokuje i ozbiljne bolesti jetre. Bližnji su sve zabrinutiji i sve češće upozoravaju na već očigledan problem. Kako vrijeme prolazi, čovjek gubi kontrolu. Razdoblja nepijenja bivaju sve kraćima. U kasnijem stadiju bolesti ovisnosti čovjek mora svakodnevno piti da ne razvije vrlo neugodnu apstinencijsku krizu. To je faza fizičke (tjelesne) ovisnosti. Što ovisnost o alkoholu dulje traje, sve je teže prestati s pijenjem, čak i unatoč vidljivim negativnim posljedicama. Pravovremenim se djelovanjem ovisnost može spriječiti, a ako se razvije, kao i druge bolesti, može se liječiti. U tom je procesu veoma važna potpora bliskih osoba i dostupnost tretmana ovisnosti.